Tuesday, March 22, 2016

Proces umiranja

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

„Na kratko, između sadašnjice i Armagedona, mi smo pušteni u svet.“
Džon Vajtsajd Parsons, Sloboda je dvosekli mač

Smrt je otkrovenje svemirskog užasa kome je pridodata spoznaja onog ko umire, o sopstvenoj neizmernoj ništavnosti te sveobuhvatnosti svemirskih perspektiva, sila i procesa koji ukazuju na nekakvo ogromno svemirsko biće / silu / entitet. Taj entitet sastavljen je od mnoštva velikih, malih ili minijaturnih grozdova svesnosti, percepcija, oseta i nivoa stvarnosti itd. Iz te perspektive univerzum liči na beskrajan i uređen haos, ili kaleidoskop, koji je na neki način živ i svestan. Zapravo, u svetlu temeljnih spoznaja tokom procesa umiranja, razlike između živog i neživog posve su nevažne. U takvoj situaciji uviđamo da tih granica nikada stvarno nije ni bilo. Podela na živu i neživu prirodu proizvod je ljudske spoznajno-opažajnih ograničenosti, kulturne krutosti te zatupljujućih posledica koje civilizacija ima nad ljudskim bićem, njegovim instinktima, spoznajnim moćima i istinskim težnjama. Pravi uzrok smrti je van dometa prosečnih ljudskih spoznajnih moći. Nama se umiranje čini kao smrt, odnosno smrt kao umiranje, ali to izgleda tako samo iz naše, ljudske perspektive. Sa stajališta koje se temelji na percepciji beskraja i večnosti, smrt je tek jedna u nizu bezbrojnih fatalnosti koje čine univerzalnu transdimenzionalnu mašineriju „Velikog Kosmičkog Tkača“ koji stvara i rastvara bezbroj mehurova svesti, mešajući sopstvenu i tvar ništavila.
Sada bih se upustio u opisivanje toka umiranja, u skladu sa mojom vizijom. Taj proces ima četiri faze, ukoliko izostavimo fizički determinizam, tj kako je smrt nastupila iz standardne opažajne perspektive. Te faze su: memorijski bljesak, fiziološki udar, čupanje duše i rastakanje svesti. Memorijski bljesak, fenomen poznat i pominjan u danas već standardnim predstavama doživljavanja procesa umiranja, podrazumeva odmotavanje, tj jednu ubrzanu retrospektivu memorijskih sadržaja. Drugim rečima, sva sećanja najednom bivaju potpuno i sveobuhvatno osvetljena. Stradalnik biva svestan svega čega se na bilo koji način dotakao ili što ga je dotaklo tokom čitavog njegovog života. U fazi odmotavanja životnog filma najduže sekvence zauzimaju oni trenuci koji su u najvećoj meri izazvali zarobljavanje velikih količina njegove energije za života. Tom prilikom, stradalnik je posve lišen kontrole nad onim što opaža. Te slike imaju svoj tok i brzinu na koje ovaj nipošto ne može uticati. Onaj koji umire je pasivan posmatrač. Sećanje, budući da predstavlja modalitet vezivanja i ukalupljavanja ljudske energije u određene oblike (slike), u tim dramatičnim trenucima posmrtne revizije, nepovratno se briše. Memorija biva rasformirana i istopljena, čime se oslobađaju od forme velike snage koje je čovek tokom života inertizovao, vezao te sklonio u stranu, ne koristeći te potencijale, a što je u značajnoj meri uticalo na njegovu podložnost udarima sudbine. Ta energija se u ovoj fazi procesa umiranja oslobađa, a sva sećanja i utisci koje je ljudsko biće tokom celog svog života marljivo skupljalo i sortiralo, netragom nestaju.

Slike sećanja su poput ploda koji daju misleće biljke zvane ljudi. Taj plod neka sila uzima za sebe, čime poništava našu samobitnost, samoodređenje naše svesti, autonomiju delanja i postojanja, dok ljudi uglavnom nemaju nikakvu rezervnu mogućnost. Tu tiransku, sebičnu, totalnu i fatalnu silu samo to i zanima. Ostatak ljudskog bića biva odbačen i prepušten strvinarima univerzuma haosa. Mi toj sili služimo samo da bi je nahranili plodovima naših života, našim najvrednijim i najsočnijim delovima – našom memorijom (energetskim oblicima koje je stvorila naša svest u opštenju sa derivatskim energijama univerzuma). Pomenuta sila uzima iskustvom života obogaćenu svest, ostavljajući prazne sudove, šuplje ljušture, larve, klipote, ono što ne može da svari ili što ne odgovara njenom istančanom ukusu. Veliki Kosmički Tkač, jeste davalac i oduzimalac života, slobode bića i svesti. To je entitet koji izdvaja iz sebe delove vlastite tvari puštajući ih u arenu privida slobodnog ciklusa bitisanja. Tvar tkanja jeste tvar svetlosti i svesti. Svest, dakle, ima jednu jedinu svrhu tokom privremenog autonomnog bitisanja (tj projekcije): da za celinu iz koje biva odražena, prikupi što više jedinstvenih utisaka i memorijskih oblika, odnosno iskustva postojanja. Pitanje zašto je to tako za mene predstavlja tajnu, ali kada je već tako, onda je to za mene činjenica kao što su noć i dan činjenice za većinu od nas.
Drugi korak procesa umiranja nazvao sam fiziološkim udarom. Fiziološki udar jeste oduzimanje telesnih sećanja. U toj fazi se ubrzano i sveobuhvatno prisećamo svih fizičkih i fizioloških utisaka i oseta koje smo tokom života iskusili: bol, glad, svrab, žeđ, dah, zadovoljstvo, hladnoća, vrućina, grč, tišina, buka, strah, gušenje, golicanje, mučnina, orgazam, mrak, svetlost, boje itd. Ova faza po svojoj snazi proživljavanja umnogome nadmašuje prethodnu iz razloga što su fizički i fiziološki utisci temeljniji od svih memorijskih sadržaja koje se tiču nas kao ličnosti. Naravno, baš poput memorijskih slika, tako i telesno-čulne impresije vezuju određenu energiju koja tada biva takođe oslobođena i oduzeta.

Čupanje duše, kao treća faza procesa umiranja jeste jedan snažan osećaj cepanja sopstvenog bića i podseća na nekakvo silovito katapultiranje iz tela. Onaj osnovni deo čovekovog bića, nazovimo ga nosačem svesti, astralnim telom, delovanjem neke jake sile biva izbačen iz okvira tzv grube energije, tj tela, obrevši se u nekakvom intermundijarnom ambijentu. Taj ambijent karakteriše čitav niz kaleidoskopski veličanstvenih i zastrašujućih geometrijskih prizora i perspektiva u kome su orijentiri poput gore, dole, levo, desno, ispred, iza, privlačenje, odbijanje, mirovanje ili kretanje, poništeni. Tada gubimo osnovne orijentire prostor-vremenskog kontinuuma. Prethodno izgubivši sposobnost sećanja, osećanja i samosvesnosti, sada bivamo lišeni i orijentacije u prostoru kao i orijentacije koja naše biće razdvaja od opaženog ambijenta. U tom trenutku jedna očiglednost zauzima sasvim jasnu i nedvosmislenu poziciju, da je prostor zapravo tek svojstvo percepcije. Zapravo, ja ne mogu biti siguran da li se ove faze dešavaju postepeno, sledeći prikazani redosled, ili sve odjednom, ali neka za potrebe ovog prikaza bude ovako.
Konačno, u četvrtoj fazi biva nam oduzeta i moć pažnje. Ulazimo u mirovanje, u svojevrsnu opažajnu i delatnu nevinost. Tu fazu nazvao sam rastakanjem svesti, kada ona, poput zvezde koja došavši do kraja svog života (nakon eksplozivne faze supernove), lagano počinje da se gasi i utapa u stud i tamu svemira. Nastupanjem te faze gubimo sebe i moć da opazimo bilo šta. To nije čak ni tama. Nema više ni onih spektakularnih vrtoglavih geometrijskih perspektiva. Ono što se tada javlja na mentalnom ekranu svesti jeste neartikulisani i neizdiferencirani melting pot koji se utapa u ništavilo. To bi možda moglo zaličiti na ulazak u san, s tim što u ovom slučaju nema sna, nema ničega. Nisu zalud Hipnos i Tanatos braća. Stvarnost tada gubi svaki smisao. Sve gubi svaki smisao. Nema više strasti, misli, osećanja, želja, volje niti ikakve namere. Svest biva kap u okeanu nedelatne primordijalnosti, spavač, tvar, tzv henida.

Utisak prostora i vremena je svojstvo percepcije, a ova je svojstvo svesti. Postojanje kao takvo je svojstvo projekcije svesti, projekcije u prostoru i vremenu, koji su takođe svojstva percepcije. Jedino u stanju projekcije svest postoji kao svetlost i kao derivacije te svetlosti. Setimo se: Neka bude svetlo! FIAT LVX! U henidnom stanju svest ne postoji. Paradoksalno, ali postojanje je pritvornost, nepostojanje je istina. Ispada kako je ništavilo, čuvena budistička nirvana, osnovno stanje svesti. Istina ne postoji, već je istina ništavilo. Istina je kontradiktorna jer nije logična. Logične su iluzije. Verovatno zbog toga i nasedamo na njih. Uostalom, objašnjenja su po prirodi manjkava. Objašnjenja nikako ne mogu da obuhvate stvarnost koja im uvek nekako izmiče. Tako nama izmiče istina. Objašnjenje je objašnjenje, a stvarnost je stvarnost. Kakve to veze ima jedno sa drugim? Objašnjenja se tiču nas, a stvarnost se tiče sama sebe, mi je se ne tičemo.
Budući da je primordijalno i najprirodnije stanje svesti besperceptivno, a samim tim i besprostorno, bezvremensko, mi smo u samoj svojoj suštini tačke, one čuvene Lajbnicove monade. Praktično stojimo u mestu za večnost. Naše mirovanje je nadrealno te ga zato i ne primećujemo. Mi opažamo kako se krećemo po volji. Međutim, to u suštini nije tako, bez obzira što je očigledno tako. To su projekcije svetlosti, 3D projekcije. Istina je da se niko i ništa ne kreće. Mi smo poput atoma zarobljenih u rešetkastoj strukturi neke nulte dimenzije izvan univerzuma. Činjenica je da sve što je projektovano jednom biva razloženo, tj vraćeno u svoje prvobitno stanje. Pritom nema nikakve promene položaja jer nema nikakve veličine. Metakosmička rešetkasta struktura bezbrojnih monada je naš istinski ambijent, metafizički ambijent. Iz perspektive pomenute metakosmičke strukture i sam Veliki Kosmički Tkač jeste nebitna vrednost. Ako mi večno mirujemo, ako ne idemo nikud, onda ono čemu težimo (ukoliko ne želimo da to čemu težimo ne bude tek projekcija, odnosno iluzija, pritvornost egzistencije) jeste nešto što odnekuda nekako „dolazi“ do nas. To znači da istinska težnja podrazumeva čežnju za nečim što u rešetkastom carstvu monada ima superiornu i rekao bih hipernadrealnu (nadrealnu u nadrealnom) konotaciju. Sa ovog stajališta, barem teoretski, neka monada može biti ponovo aktivirana i neka nova svest može biti projektovana, te otud mogućnosti tzv reinkarnacije iako taj fenomen ne bih shvatao linearno. Naime, iz jedne iste monade neko biće opet može nastati i ovaplotiti se, ne samo u okviru jednog prostor-vremenskog kontinuiteta nego i u okviru neke sasvim druge dimenzije. Takođe, bilo bi mogućno da jedna monada bude izvor više bića koja istovremeno ili u više različitih prostor-vremenskih okvira, mogu postojati i umirati. Ipak, priznajem, to bi bila jedna prilično nategnuta spekulacija.
Zdzislaw Beksinski