Friday, March 31, 2017

Svetski socijalizam i neomaltuzijanizam

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja

Istinita je maltuzijanska izreka da sirotinja rađa sirotinju, ali je takođe istina i da se to dešava zato što neko ko ima moć i bogatstvo teži da uveća svoje performanse pukim uvećanjem tržišta ili monopolom. Aktuelna svetska elita jeste glavni uzročnik i podstrekač demografske eksplozije, naročito trećesvetskih populacija. Masovna vakcinacija, dostupnost hrane i lekova, imali su za posledicu enormni priraštaj stanovništva čiji je model ponašanja tradicionalan, odnosno prokreativan u demografskom smislu. Isprva je korišćen snažan demografski pritisak iz Evrope da se izvrši kolonizacija prekomorskih zemalja, uglavnom američkog kontinenta i u manjoj meri Australije. To sve nije bilo dovoljno. Ljudski materijal Evrope je iscrpeo svoju demografsku vitalnost pa se elita moći okrenula Trećem svetu. Lukrativna očekivanja svetskih elita doprinose nekontrolisanom rastu (virtuelne) novčane mase, povećanju broja stanovnika i sledstveno ubrzanju protoka vremena – a to sve u okviru ograničenih uslova čiji su kapaciteti prenapregnuti. Posledica tog trenda ogleda se u pojavi ciklusa kriza. Bez kriza nema razvoja, misle oni, ali razvoj nije ništa drugo do projekcija. Put ka ostvarenju te projekcije oni zovu rastom. Problem je u tome što je takav razvoj zapravo izraz poremećaja prirodne ravnoteže. To ne može proći bez reakcije stožerne sile. Zato je bolje sprovesti antirazvojne mere obuzdavanja ljudskog elementa nego biti izložen nepredvidivoj korektivnoj (re)akciji stožerne sile. Budimo uvereni da priroda raspolaže delotvornim sredstvima korekcije svega što iskače iz njenog toka.

Neobuzdano razmnožavanje sirotinje izraz je jednog suženog stanja svesti proisteklog iz brutalne životne situacije i inercije otrovnih tradicionalnih oblika kulture. Sve to, uz prateći trend ukrupnjavanja kapitala, spada među temeljne kvantitativne probleme današnjice. Neko bi rekao da karma stvara karmu. Naravno, to ne znači kako u onim društvima kojima preti demografsko urušavanje postoji nekakav višak svesti ili bolja karma, ali tu je reč o malo drugačijem fenomenu kojim se neću baviti ovde. Humanisti i ekolozi govore kako moramo smanjiti potrošnju, promeniti životni stil i slično, ali nikako da se dotaknu preteće demografske eksplozije neprosvećenih i siromašnih. Kako iskoreniti siromaštvo? Tim pitanjem se bave razne radne grupe, okrugli stolovi, o tome mudruju razni belosvetski mudraci po prestižnim konferencijama. Donose se programi, agende, sačinjavaju se izveštaji, formiraju budžetske linije ovog ili onog projekta i tako u beskraj, dok se na horizontu gomilaju oblaci prenaseljenenosti i bede.

Ulje na vatru rastuće demografske katastrofe dolivaju oni koji nastoje iskoreniti bolesti, vakcinisati ljude, spasiti što više života, smanjiti smrtnost. Kakva je to apsurdna borba protiv smrti? Oni spasu ugrožene, a bez da se pitaju kuda sa njima kada ovi odrastu? Šta raditi sa milionima spašenih? Kako ih prehraniti? Gde ih smestiti, zaposliti? To nije samo odlaganje problema, nego i projektovanje istog u doglednu budućnost. Čemu ta iracionalna samoubilačka humanitarna i humanistička delatnost spašavanja ljudskih života kada se time stvara sve veća i veća gužva i konkurencija nad ograničenim resursima? Takva politika bi imala smisla u uslovima niskih stopa prirodnog priraštaja, ali ne i tamo gde je stopa rađanja neprimerena civilizovanom načinu života. Zapravo, to predstavlja mešanje u prirodni tok. Visoka stopa fertiliteta odgovara teškim uslovima života, pošto računa na visoku smrtnost. Na primer, moja majka je rodila dvoje žive dece, njena majka petoro (od čega je jedno umrlo), majka njene majke osmoro (dvoje umrlo), dok je već majčina prababa rodila jedanaestoro, od čega je tek troje uspelo da ostavi potomstvo! Gubitak je, dakle, ogroman. U uslovima života i adekvatne svesti koji nalažu ovako visoke stope rađanja, napor ka preživljavanju baš svakog potomka jeste recept katastrofe i projektovanja još veće bede budućih naraštaja. Tako se stvaraju pretpostavke budućih ratova i kriza.

Humanistički mudraci govore, da bi uz pravednu raspodelu resursa te uz prateći razvoj i primenu tehnoloških sredstava, na Zemlji moglo živeti ne sedam nego sedamdeset milijardi ljudi, jer je planeta navodno prazna. Naravno da je prazna jer ljudi u ogromnom broju žive u megalopolisima, ali se nekako previđa učinak postojanja tih gigantskih ljudskih naseobina koje poput raka kože nagrđuju devičansku koru prelepe plave planete. U uslovima istovremene prisutnosti tako velikog broja ljudskih bića na Zemlji pitanje je da li bi uopšte bilo mesta za ostali živi svet. Na stranu ekološke dileme takve pretpostavljene činjenice. Da bi 70 milijardi ljudi istovremeno bitisalo na planeti to svetsko društvo bi moralo otvoreno i nedemokratski da vodi neko prosvetljeno inicijacijsko bratstvo na čiju bi vlast svi dobrovoljno pristali, što je već samo po sebi utopija. Ne može toliki narod živeti u miru a da to i dalje budu ljudi a ne žigosana stoka nakljukana hemijom koja mirno pase. Bio bi to nezamislivi užas.

Obim ekonomske i civilizacijske, odnosno tehnološke aktivnosti mora biti usklađen sa količinom plemenitih metala i dragog kamenja koji se nalaze u ljudskom posedu. Sve mora imati svoj zlatni standard. Stvoriti i održati svetski sistem podrazumeva poštovanje kvantitativnih zakona svetskog zlatnog standarda. Berze otud ne mogu trgovati projekcijama i derivacijama već moraju biti svedene na pijace sa konkretnom robom. Kazino mora biti pretvoren u klasičan bazar. Tako i u svemu ostalom. Da bi se to desilo neophodno je promeniti smer ljudskih očekivanja. Te promene nema bez promene svesti. Promene svesti nema bez traume. Čovečanstvo se menja nečim nalik šok-terapiji. Taj put vodi kroz globalni socijalizam. Taj socijalizam uvodi ravnotežu i u domete tezaurisanja bogatstva od strane pojedinca ili određenih klika. Time se vrši sprečavanje gomilanja fantomske moći u rukama pojedinaca, pojedinih porodica i klika. Fantomska društvena moć proizvodi perverzne društvene odnose i populaciju sirotinje koja nekontrolisano proizvodi samu sebe te svojom brojnošću povećava ekskluzivnost nečijeg pojedinačnog bogatstva. Društvo je taj faktor koji nekome omogućuje sticanja i uvećanja bogatstva i moći, a ne taj pojedinac sam po sebi, posebno onaj ko živi samo od rente i dividendi. Biti bogat znači biti privilegovan. Bogatstvo više nije u količini zlata, u površini zemlje koju neko poseduje, grla goveda, kamila, konja itd. Danas je bogatstvo virtuelno. Lakše ga je konfiskovati. Otud, društvo ima pravo da takvog pojedinca ili grupu ograniči u daljem sticanju i delovanju. S druge strane, društvena elita ima pravo da ograničava društvene preteranosti. Na žalost, takva elita još uvek ne postoji, budući da pseudoelita, koja je došla na vlast uz pomoć sila i metoda kontrainicijacije, revolucionarnim putem i kriminalnom konspiracijom, ne poseduje adekvatna duhovna i psihološka svojstva za takvu ulogu.[1] 

Neko ko nema moć, ko nema novca, ko nema ništa, teško može pojmiti svest, domene mišljenja i delovanja nekog ko sve to ima u velikim količinama. Zamislite stanje čoveka koji ima samo jedan dolar. Kako i šta taj čovek pojmi o društvenim odnosima, o svetskim pitanjima, o ekonomiji, o bilo čemu? Ako ostavimo po strani izuzetke, i ako se fokusiramo na prosečne ljude tog novčanog ranga, videćemo da neko takav o opštim stvarima svetskog toka ima opšte predstave koje mahom oblikuju mediji. Neko ko ima hiljadu dolara u džepu drugačije vidi stvari od onog sa samo jednim dolarom, kao što neko sa sto hiljada ima sasvim drugačiju perspektivu i mogućnosti. Možemo zamisliti šta se dešava sa čovekom koji raspolaže sa milion ili čak milijardu dolara. Međutim, kako prosečan čovek može pojmiti rezon, delovanja i traganja nekog ko je već osmo ili deveto koleno neke basnoslovno bogate porodične loze, čija se imovina meri milijardama, koji održavaju bliske poslovne, političke i prijateljske veze sa sličnima širom sveta? A kada dođemo do spoznaje da su većina takvih ljudi, putem međuporodične, međuklanovske i međudinastijske „razmene žena“ u nekakvom međusobnom srodstvu, bližem ili daljem, jer para na paru ide, onda zajednički efekat delovanja njihovih interesa neupućenom čoveku može zaličiti na zaveru, ne tek i neku običnu zaveru ograničenog dometa, nego svetsku zaveru koja se dešava u okviru par hiljada ljudi za celo čovečanstvo. Ta veza i transgeneracijska tradicija međusobne saradnje koju prost svet ne može da pojmi, jeste jedna od velikih tajni istorije.


[1] Dragoš Kalajić to ocenjuje na sledeći način: „Procesi koji su započeli na Britanskim ostrvima legalizacijom lihvarstva, izmetanjem ucenjenog plemstva u pljačkaše naroda, bestidnom kupoprodajom plemićkih titula te otuđenjem od Evrope – doveli su do potpunog preokreta klasičnog poretka zajednice te su danas na vrhu svetske piramide samo uzorci najgoreg, zlikovačkog i kriminogenog sloja ljudskog materijala.“ Dragoš Kalajić, Evropska ideologija, Nikola Pašić, Beograd, 2004, str. 110.