NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Istinita je maltuzijanska izreka da sirotinja rađa sirotinju, ali
je takođe istina i da se to dešava zato što neko ko ima moć i bogatstvo teži da
uveća svoje performanse pukim uvećanjem tržišta ili monopolom. Aktuelna svetska
elita jeste glavni uzročnik i podstrekač demografske eksplozije, naročito
trećesvetskih populacija. Masovna vakcinacija, dostupnost hrane i lekova, imali
su za posledicu enormni priraštaj stanovništva čiji je model ponašanja
tradicionalan, odnosno prokreativan u demografskom smislu. Isprva je korišćen
snažan demografski pritisak iz Evrope da se izvrši kolonizacija prekomorskih
zemalja, uglavnom američkog kontinenta i u manjoj meri Australije. To sve nije
bilo dovoljno. Ljudski materijal Evrope je iscrpeo svoju demografsku vitalnost
pa se elita moći okrenula Trećem svetu. Lukrativna očekivanja svetskih elita
doprinose nekontrolisanom rastu (virtuelne) novčane mase, povećanju broja
stanovnika i sledstveno ubrzanju protoka vremena – a to sve u okviru
ograničenih uslova čiji su kapaciteti prenapregnuti. Posledica tog trenda
ogleda se u pojavi ciklusa kriza. Bez kriza nema razvoja, misle oni, ali razvoj
nije ništa drugo do projekcija. Put ka ostvarenju te projekcije oni zovu
rastom. Problem je u tome što je takav razvoj zapravo izraz poremećaja prirodne
ravnoteže. To ne može proći bez reakcije stožerne sile. Zato je bolje sprovesti
antirazvojne mere obuzdavanja ljudskog elementa nego biti izložen nepredvidivoj
korektivnoj (re)akciji stožerne sile. Budimo uvereni da priroda raspolaže
delotvornim sredstvima korekcije svega što iskače iz njenog toka.
Neobuzdano razmnožavanje sirotinje
izraz je jednog
suženog stanja svesti proisteklog iz brutalne životne situacije i
inercije
otrovnih tradicionalnih oblika kulture.
Sve to, uz prateći trend ukrupnjavanja
kapitala, spada među temeljne kvantitativne probleme današnjice. Neko bi rekao
da karma stvara karmu. Naravno, to ne znači kako u onim društvima kojima preti
demografsko urušavanje postoji nekakav višak svesti ili bolja karma, ali tu je
reč o malo drugačijem fenomenu kojim se neću baviti ovde. Humanisti i ekolozi
govore kako moramo smanjiti potrošnju, promeniti životni stil i slično, ali
nikako da se dotaknu preteće demografske eksplozije neprosvećenih i siromašnih.
Kako iskoreniti siromaštvo? Tim pitanjem se bave razne radne grupe, okrugli
stolovi, o tome mudruju razni belosvetski mudraci po prestižnim konferencijama.
Donose se programi, agende, sačinjavaju se izveštaji, formiraju budžetske
linije ovog ili onog projekta i tako u beskraj, dok se na horizontu gomilaju
oblaci prenaseljenenosti i bede.
Ulje na vatru rastuće demografske katastrofe dolivaju oni koji
nastoje iskoreniti bolesti, vakcinisati ljude, spasiti što više života,
smanjiti smrtnost. Kakva je to apsurdna borba protiv smrti? Oni spasu ugrožene,
a bez da se pitaju kuda sa njima kada ovi odrastu? Šta raditi sa milionima
spašenih? Kako ih prehraniti? Gde ih smestiti, zaposliti? To nije samo
odlaganje problema, nego i projektovanje istog u doglednu budućnost. Čemu ta
iracionalna samoubilačka humanitarna i humanistička delatnost spašavanja
ljudskih života kada se time stvara sve veća i veća gužva i konkurencija nad
ograničenim resursima? Takva politika bi imala smisla u uslovima niskih stopa
prirodnog priraštaja, ali ne i tamo gde je stopa rađanja neprimerena
civilizovanom načinu života. Zapravo, to predstavlja mešanje u prirodni tok.
Visoka stopa fertiliteta odgovara teškim uslovima života, pošto računa na
visoku smrtnost. Na primer, moja majka je rodila dvoje žive dece, njena majka
petoro (od čega je jedno umrlo), majka njene majke osmoro (dvoje umrlo), dok je
već majčina prababa rodila jedanaestoro, od čega je tek troje uspelo da ostavi
potomstvo! Gubitak je, dakle, ogroman. U uslovima života i adekvatne svesti
koji nalažu ovako visoke stope rađanja, napor ka preživljavanju baš svakog
potomka jeste recept katastrofe i projektovanja još veće bede budućih
naraštaja. Tako se stvaraju pretpostavke budućih ratova i kriza.
Humanistički mudraci govore, da bi uz pravednu raspodelu resursa te
uz prateći razvoj i primenu tehnoloških sredstava, na Zemlji moglo živeti ne
sedam nego sedamdeset milijardi ljudi, jer je planeta navodno prazna. Naravno
da je prazna jer ljudi u ogromnom broju žive u megalopolisima, ali se nekako
previđa učinak postojanja tih gigantskih ljudskih naseobina koje poput raka
kože nagrđuju devičansku koru prelepe plave planete. U uslovima istovremene
prisutnosti tako velikog broja ljudskih bića na Zemlji pitanje je da li bi
uopšte bilo mesta za ostali živi svet. Na stranu ekološke dileme takve
pretpostavljene činjenice. Da bi 70 milijardi ljudi istovremeno bitisalo na
planeti to svetsko društvo bi moralo otvoreno i nedemokratski da vodi neko
prosvetljeno inicijacijsko bratstvo na čiju bi vlast svi dobrovoljno pristali,
što je već samo po sebi utopija. Ne može toliki narod živeti u miru a da to i
dalje budu ljudi a ne žigosana stoka nakljukana hemijom koja mirno pase. Bio bi
to nezamislivi užas.
Obim ekonomske i civilizacijske, odnosno tehnološke aktivnosti mora
biti usklađen sa količinom plemenitih metala i dragog kamenja koji se nalaze u
ljudskom posedu. Sve mora imati svoj zlatni standard. Stvoriti i održati
svetski sistem podrazumeva poštovanje kvantitativnih zakona svetskog zlatnog
standarda. Berze otud ne mogu trgovati projekcijama i derivacijama već moraju
biti svedene na pijace sa konkretnom robom. Kazino mora biti pretvoren u
klasičan bazar. Tako i u svemu ostalom. Da bi se to desilo neophodno je
promeniti smer ljudskih očekivanja. Te promene nema bez promene svesti. Promene
svesti nema bez traume. Čovečanstvo se menja nečim nalik šok-terapiji. Taj put
vodi kroz globalni socijalizam. Taj socijalizam uvodi ravnotežu i u domete
tezaurisanja bogatstva od strane pojedinca ili određenih klika. Time se vrši
sprečavanje gomilanja fantomske moći u rukama pojedinaca, pojedinih porodica i
klika. Fantomska društvena moć proizvodi perverzne društvene odnose i
populaciju sirotinje koja nekontrolisano proizvodi samu sebe te svojom
brojnošću povećava ekskluzivnost nečijeg pojedinačnog bogatstva. Društvo je taj
faktor koji nekome omogućuje sticanja i uvećanja bogatstva i moći, a ne taj
pojedinac sam po sebi, posebno onaj ko živi samo od rente i dividendi. Biti
bogat znači biti privilegovan. Bogatstvo više nije u količini zlata, u površini
zemlje koju neko poseduje, grla goveda, kamila, konja itd. Danas je bogatstvo
virtuelno. Lakše ga je konfiskovati. Otud, društvo ima pravo da takvog
pojedinca ili grupu ograniči u daljem sticanju i delovanju. S druge strane,
društvena elita ima pravo da ograničava društvene preteranosti. Na žalost,
takva elita još uvek ne postoji, budući da pseudoelita, koja je došla na vlast
uz pomoć sila i metoda kontrainicijacije, revolucionarnim putem i kriminalnom
konspiracijom, ne poseduje adekvatna duhovna i psihološka svojstva za takvu
ulogu.[1]
Neko ko nema moć, ko nema novca, ko nema ništa, teško može
pojmiti svest, domene mišljenja i delovanja nekog ko sve to ima u velikim
količinama. Zamislite stanje čoveka koji ima samo jedan dolar. Kako i šta taj
čovek pojmi o društvenim odnosima, o svetskim pitanjima, o ekonomiji, o bilo
čemu? Ako ostavimo po strani izuzetke, i ako se fokusiramo na prosečne ljude
tog novčanog ranga, videćemo da neko takav o opštim stvarima svetskog toka ima
opšte predstave koje mahom oblikuju mediji. Neko ko ima hiljadu dolara u džepu
drugačije vidi stvari od onog sa samo jednim dolarom, kao što neko sa sto
hiljada ima sasvim drugačiju perspektivu i mogućnosti. Možemo zamisliti šta se
dešava sa čovekom koji raspolaže sa milion ili čak milijardu dolara. Međutim,
kako prosečan čovek može pojmiti rezon, delovanja i traganja nekog ko je već
osmo ili deveto koleno neke basnoslovno bogate porodične loze, čija se imovina
meri milijardama, koji održavaju bliske poslovne, političke i prijateljske veze
sa sličnima širom sveta? A kada dođemo do spoznaje da su većina takvih ljudi,
putem međuporodične, međuklanovske i međudinastijske „razmene žena“ u nekakvom
međusobnom srodstvu, bližem ili daljem, jer para na paru ide, onda zajednički
efekat delovanja njihovih interesa neupućenom čoveku može zaličiti na zaveru,
ne tek i neku običnu zaveru ograničenog dometa, nego svetsku zaveru koja se
dešava u okviru par hiljada ljudi za celo čovečanstvo. Ta veza i
transgeneracijska tradicija međusobne saradnje koju prost svet ne može da
pojmi, jeste jedna od velikih tajni istorije.
[1] Dragoš Kalajić to ocenjuje na sledeći način: „Procesi koji su
započeli na Britanskim ostrvima legalizacijom lihvarstva, izmetanjem ucenjenog
plemstva u pljačkaše naroda, bestidnom kupoprodajom plemićkih titula te
otuđenjem od Evrope – doveli su do potpunog preokreta klasičnog poretka
zajednice te su danas na vrhu svetske piramide samo uzorci najgoreg,
zlikovačkog i kriminogenog sloja ljudskog materijala.“ Dragoš Kalajić, Evropska
ideologija, Nikola Pašić, Beograd, 2004, str. 110.